Projekat Povjerenje, Razumijevanje, Odgovornost za Budućnost (u daljem tekstu PRO-Budućnost), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID), implementira Caritas Relief Services (CRS) u saradnji sa Fondacijom Mozaik, Caritas Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, Forumom građana Tuzla i Helsinškim parlamentom građana Banja Luka.
Upravo dio tog velikog projekta PRO-Budućnost je i implementacija na području opština Modriča i Gradačac.
MI TO MOŽEMO ZAJEDNO JAČE I SNAŽNIJE, naziv je projekta kojeg na partnerskoj osnovi realizuju tri udruženja:
– UG “4T” Tarevci-Modriča,
– UŽ “Mreža žena Veliko srce u BiH” Gradačac, i
– UŽ “Veliko srce” Modriča.
Već smo prijatelje portala tarevci.info obaještavali o aktivnostima iz ovog projekta. Ovaj puta želimo reći nekoliko riječi o još jednom prestižnom događaju unutar ovog projekta.
U Subotu 19.03.2016.god u prostrijama Omladinskog doma u Tarevcima je održan još jedan skup članica pomenutih udruženja.
Toako je pored radnog dogovora o zajedničkom nastupu na Gastru susretima u aprilu mjesecu u Modriči, članice ovih udruženja su bile u prilici da pogledaju glumački performans, „MI U OGLEDALU DANAS“, kojeg su priredile i izvele sestre Amela i Adela Muli zatim je održano i predavanje na temu: „POMIRENJE I POVJERENJE USLOV ZA UBRZAVANJE EKONOMSKOG OPORAVKA“, unutar kojeg je dvanestogodišnja Adna Mulić pročitala svoju pismo odraslim.
Adnino pismo donosimo u cjelosti i foto zabilješku sa događaja.
PISMO,
Tarevci: 19. Mart 2016.god.
Ja sam Adna Mulić iz Tarevaca.
Imam deset godina i prvi puta govorim na ovaj način.
Prvi puta govorim vama, i prvi puta govorim u ime djece moje generacije.
Rođena sam deset godina poslije rata u Bosni i Hercegovini. Imam toliko godina, da u stvari još uvjek ne razumjem, šta je to rat, ali sam iz vaših priča svatila da je to nešto strašno. Baš strašno!
Mala sam, ali toliko mogu da svatim da je jako strašno kada djetu moje generacije nastrada otac ili majka.
To dijete je nesretno, to znam.
Meni je ružno kada ja dođem iz škole a moje mame nema. Otišla s ocem da nešto radi. Nje nema, a znam da će se vratiti i meni je opet teško.
Kako je onom dijetu kojem se majka nije vratila? Kojem se otac nije vratio? Kako je to dijete moglo da zaspi, kako da se ugrije, ko će da ga sutra spremi za odlazak u školu?…
Naslušala sam se meni nerazuimljivih priča o mnogo nesretnih dječka i djevojčica.
Kako su majke i očevi ostali normalni ako im je nastradalo dijete. Ma ne, oni su vječno nesretni.
Ne zaboravite ja sam još mala i sva djece moje generacije su još uvjek samo dijeca.
Šta nam se događa danas. Naši roditelji uključe televiziju, zaborave da smo mi, tu negdje.
Nije bitno koja se televizija gleda. Ja sam sa mojih nepunih deset godina naučila da se naša zemlja zove Bosna i Hercegovina i da u njoj žive narodi. Da u njoj žive Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jevreji, Romi i neki ostali. Iako ne razumjem kako i zašto je neko Bošnjak, Srbinilo ili Hrvat ali sam naučila da su u ovoj zemlji ugroženi nekakvi interesi Bošnjaka, i nekakvi interesi Srba i Hrvata.
Ma jednostavno svi su nešto ugroženi. Nema sretnih i neugroženih.
Iskreno ja ne razumjem kako i od koga je ko ugrožen ali meni je to strašno i ja se bojim.
Čula sam da se i za ljude kaže da su nedozreli. E i meno ovo liči na to nedozrelo. I ja se bojim!
Nekad mi se dogodi da legnem i ne mogu da zaspim… Razmišljam…
Ma razmišljam o puno stvari.
Neko veče mi je palo na pamet: Da li postoji razlika u načinu plakanja nekog gladnog, nesretnog mališana? Onog koji danima kao beskućnik tumara ulicama i prosi za komad hljeba. Dali to nesretno dijete drugačije plače ili cvokoće zubima od zime na Bošnjački, Srpski ili Hrvatski način, ili možda skroz drugačije plače i od zime drhti na način nacionalnih manjina. Ne znam?
Ja sam mala i u te razlike u plaču i drhtanju se ne razumjem samo znam da mi je žao i da mi se plače sa svakim nesretnim djetetom.
Neki dan sam na televiziji gledala prikazivalo je neku emisiju. Pitali su jednog diječaja u Brazilu koje živi na ulici, šta bi uradio kad bi bio bogat. On je odgovorio da bi za sve para koje bi imao kupio hljeba i sve podijelio djeci sa ulice da imaju svaki dan hljeba, da svaki dan imaju šta da jedu. On je bio lijep i mrgav. A ja sam plakala. Činilo mi se da sam sretna jer sam ovdje rođena. I sretna sam jer imamo moju mamu i mog babu.
Neki dan nisam mogla da zaspim. Razmišljala sam o djeci koja su putovala čamcem preko mora.
Moja mama kaže da bježe iz svoje zemlje jer je tamo rat i da se tamo gine.
A gdje će oni sad, potala sam je? Nije mi odgovorila.
Moja mama zna odgovore na sva moja pitanja a ovo mi nije odgovorila…
A što u ratu diraju djecu? Što ubijaju djecu?
Pa djeca nikada nisu napravili rat. Djeca se samo vole mnogo igrati…
Vidjela sam dijete kako plače u naručju majke.
Jesam dijete ali znam da plač nikada nije veseo ali ono dijete je baš tužno plakalo.
Oko njih je bilo mnogo ljudi, vode i blata…
Ja sam dijete i prvi puta govorim u ime djece moje generacije.
Ako djeca nisu nikada napravili rat ali vi odrasli jeste…
Napravili ste rat i onda lošu sreću ostavili nama da se i mi zatrujemo tom lošom idejom…
Požurite popravite to što ste pokvarili u odnosima sa svojim komšijama, prijateljima i sa svojim školskim drugovima.
Ostavili ste nam ružno naslijeđe i tešku istorijsku priču.
Nemojte ćutati i nemojte čekati.
Popravite što ste pokvarili.
Mi djeca imamo potrebu da budemo sretna djeca i da nikada više djeci ne ginu roditelji niti roditeljima djeca.
Da nema više ružnog istorijskog naslijeđa. Da nema više ugroženih interesa.
Ali molim vas.
Dobro me čujte.
Vi nas učite da budemo fini prema drugima, da ne budemo sebični, da uvjek pozdravljamo starije, da svaki puta počistimo iza sebe i da nikada ne lažemo.
Zašto vi to tražite od nas ako i sami ne počistite iza sebe.
Počistite to iza sebe, da, to ružno istorijsko naslijeđe, i nemojte lagati.
I nemojte govoriti o ljubavi a ne voljeti se.
Jesam dijete ali ovoliko razumjem. Moja mama kaže Adna moraš krenuti od sebe. Krenite i vi od sebe sa tim čišćenjem iza sebe.
Poćnite živjeti pomirenje i upražnjavati povjerenje i sve to začinite po vrhu sa malo ljubavi.
I ne zaboravite. Ne smije se lagati.
Mi djeca zaslužujemo sretnu dječiju državu. Ako u toj državi budu djeca sretno živjela, sigurna sam da ćete i vi odrasli biti sretni.
Moj otac često kaže: „Ono si što radiš, ne ono što govoriš.“
I zamislite i vjerute mi na riječ?
Zbog onoga što vi odrasli radite ja noću plačem.
Vi odrasli kažete da nas volite.
Prozivam vas: Djelujte konkretno. Pokažite što govorite.
I ne zaboravite: Ne smije se lagati!
Hvala vam u ime moje generacije što ste me saslušali.
I još jednom ja sam Adna. Imam 10 godina.
Volim vas i ne lažem.
Hits: 24
